Najzad pravo poluvreme na Emiratesu. Posle nedelja u kojima su noge često izgledale kao da gaze po blatu, posle večeri u kojima je srce želelo više nego što je telo moglo da isprati, Arsenal je protiv Fulham-a konačno izgledao kao tim koji diše punim plućima.

I to nije mala stvar u ovom delu sezone.

Ako je neko bio zaštitno lice te promene ritma, onda je to bio Viktor Đokeres. Možda i njegovo najbolje poluvreme otkako je stigao. Dva gola i asistencija, ali još važnije od same statistike bio je utisak koji je ostavio. O njemu pričamo od početka: čim mu se ukaže poverenje i čim ga saigrači ne štede, on vraća na pravi način. Jednostavno je takav napadač. Treba mu lopta, treba mu podrška, treba mu osećaj da nije poslednja rupa na svirali, i kada to dobije, odmah menja sliku cele ekipe.

Prvi gol je bio baš ono što navijači čekaju odavno. Odličan prodor Sake, lopta koja ostavlja Đokeresu samo da postavi nogu i završi akciju bez filozofije. Nešto što smo, iskreno, morali da gledamo mnogo češće cele sezone. Iz ko zna kojih komšijskih razloga toga nije bilo dovoljno. Često je delovalo kao da ni Saka ni Odegaard ne vide Đokeresa na vreme ili da ga vide tek kada već treba da se igra sigurnija lopta. Večeras je to, makar na kratko, bilo drugačije.

I baš zato je i Bukayo Saka zaslužio poseban pasus. Kao da je čuo kritike posle Atletika, gde je imao trenutke bljeska, ali skoro ništa više od toga. Večeras je rešio da podseti zašto je nekad nosio etiketu Golden Boy-a i zašto mu je dovoljno nekoliko pravih poteza da potpuno promeni ton utakmice. Bio je živ, direktan, gladan duela i mnogo odlučniji nego u poslednjoj evropskoj večeri.

Ono najlepše u svemu je što se priča nije završila na jednom golu i jednom dobrom naletu. Kada je Eze na polovini terena primio loptu i bez mnogo razmišljanja izbacio Đokeresa, desilo se baš ono što nam je u poslednje vreme ozbiljno falilo: brza odluka, vertikalna lopta i napad bez nepotrebnog zadržavanja. Đokeres je povukao, vratio loptu između dvojice i ostavio Saku samog pred golmanom. Dva nula. Osmeh. Zagrljaj. I ona kratka razmena između dvojice od kojih se možda i najviše očekivalo ove sezone. Neka njihove reči ostanu njihove, ali delovalo je kao trenutak olakšanja i razumevanja koje terenu često treba više nego bilo kakva priča van njega.

Đokeres se tu nije zaustavio. Na centaršut je glavom postigao i treći gol, svoj drugi na meču, pred sam kraj prvog poluvremena i na opštu erupciju. Takvu sliku nismo gledali često poslednjih mesec dana. Previše puta je Arsenal tada izgledao kao ekipa čije su noge teške, ideje spore, a srce stegnuto. Večeras je srce tuklo jače nego ozbiljno, a igrači su delovali sveže i to su pokazali.

U drugom poluvremenu nastupa Arteta. Saka i Đokeres napolje, ulaze Žezus i Madueke. Na prvu loptu, navijački, to deluje kao potez koji prekida nalet i gasi potencijal da se napuni još veća zaliha gol-razlike. Ali kontekst je jasan: revanš sa Atletikom je pred vratima, tempo je brutalan, a Arteta je posle meča otvoreno govorio o potrebi da zaštiti noge i energiju igrača koji su već dali ogroman impuls večeri. Ne mora svaki navijač to da voli, ali može da razume.

Naravno, to ne znači da ne ostaje mali žal. Jer ostaje. Ovakva utakmica je mogla da se iskoristi i za još veću rezervu gol-razlike. Moglo je ovde da ode i dalje od 3:0. Ipak, ne može se samo kukati. Dve vezane pobede, clean sheet, prvi strelac sa tri gola u samo nekoliko dana i konačno jedno mirnije veče bez onog večitog “šta bi bilo kad bi bilo” posle poslednjeg zvižduka. To nije savršenstvo, ali jeste ozbiljan pomak.

Posebno mi je zanimljiv bio Skeli. Večeras je pokazao čvrstinu koja se ne dobija slučajno. Na trenutke i dalje deluje pomalo tromo, što je normalno kada igraču fale jače utakmice i kontinuitet, ali se jasno vidi koliko je jak na nogama i koliko mu sredina terena lepo leži. Upravo zato ostaje utisak da ga je klupa predugo držala sa strane i da je Artetina tvrdoglavost sa Zubimendijem možda u nekom delu i koštala tim svežine ranije. Ali opet, jedno je sedeti na klupi i voditi Arsenal protiv Fulham-a i uskoro opet Atletika, a drugo pisati blog o tome šta je ko trebalo da uradi. Pa vi procenite.

Ništa bitno se u drugom poluvremenu nije desilo da promeni sliku. Rezultat je ostao isti kao i posle prvih 45 minuta. Arsenal je kontrolisao dovoljno da sačuva mir, a Fulham nije uspeo da unese dramu. To je možda i najbolja stvar koju ova ekipa sada može da uzme: osećaj da je makar jednom posao bio završen na vreme.

City i dalje ima dve utakmice manje, četiri gola manjka i sav pritisak koji sada po prvi put u nekom dužem periodu ne sedi samo na Arsenalovim ramenima. Za promenu, neka makar malo tenzije ode i na njih. A mi ćemo, kao i do sada, pratiti rasplet do kraja.

Ukratko: sredini je falila svežina, Đokeres čim ima lopte postaje opasan za sve pare, čak i dvojicu navlači na sebe koliko je jak, a večeras su i saigrači i stručni štab konačno dobili dovoljno materijala da vide u kom pravcu ovo mora da ide u preostalim mečevima.

Vreme će pokazati ko je i koliko mogao. Na nama je da se nadamo najboljem. I na meni, nadam se, da ću u narednom periodu ove papire puniti vestima i statistikama koje već dovoljno dugo čekamo.

Ako želiš da ti i ovakvi brzi osvrti i pune analize stignu čim izađu, subscribe čeka na sajtu, tiho i bez galame.

Autor: B.