Podela bodova na Metropolitanu. Posle prvog polufinala utisak je verovatno sličan kod svih koji su gledali: ovo je bila potpuno drugačija utakmica od one druge strane kostura, gde su PSG i Bajern igrali u višem tempu i otvorenijem ritmu. Ovde se igralo tvrđe, sporije, proračunatije i sa mnogo više sudara nego lepote.

Arsenal je u Madrid došao planski. Ne da juri lud meč, nego da ga ne izgubi, da izdrži nalete domaćina i da, ako se otvori prostor, načne mrežu protivnika. To je i uspeo pred kraj prvog poluvremena, kada je Viktor Đokeres izborio penal i onda ga sam pretvorio u vođstvo. Bio je to trenutak koji je nagradio disciplinu gostiju i pokazao da ovaj tim ipak ume da uzme nešto veliko i u noći kada ne deluje lepršavo.

Đokeres je i pre tog gola u više navrata pokazao zašto ga mnogi vide kao napadača za ovakve utakmice. Nekoliko puta je izlazio kao pobednik iz duela sa igračima Atletika, nosio kontakt, primao udarce i terao poslednju liniju domaćih da radi više nego što bi želela. Upravo zato ostaje malo čuđenje što je kasnije sklonjen zajedno sa još dvojicom ofanzivaca u periodu kada je meč mogao da traži baš nekoga ko će da zadrži loptu, udari nazad i unese malo inata u završnicu.

Atletiko je, međutim, u nastavku pokazao ono zbog čega Simeoneov fudbal opstaje toliko dugo na velikoj sceni. Nisu paničili. Nisu se raspali posle primljenog gola. Podigli su ritam, stadion je povukao ekipu napred, a Arsenal počeo da izgleda kao tim koji sve teže dolazi do daha. Domaćin je do poravnanja stigao isto kao i Arsenal: sa bele tačke. Penal posle igranja rukom Bena Vajta mnogima će ostati tema za gunđanje, naročito jer je lopta, gledano navijački, prvo išla preko noge pre ruke. Ali sudija je pokazao na kreč, Julián Alvarez nije praštao i rezultat je vraćen na početak.

Od tog gola slika utakmice se promenila. Atletiko je delovao življe, opasnije i konkretnije. Ređale su se šanse, a Grizman je još jednom podsetio zašto mu klasa nikada nije bila upitna. Igra sa lakoćom, uvek zna gde je prostor, a i dalje ostaje onaj stari žal što nikada nije obukao Arsenalov dres iako se svojevremeno mnogo pričalo da će se to dogoditi. Jedan od onih igrača koje i kada gledaju iz suprotnog tabora ne možeš tek tako da ne poštuješ.

Arsenal je posle tog talasa domaćih preživeo, ali nije delovao potpuno mirno. Teške noge, nesigurni pasovi i ona poznata aprilaska stegnutost opet su se povremeno uvlačili u kadar. Na trenutke zaista izgleda neverovatno da ekipa koja je stigla do polufinala Lige šampiona i sama gura kraj šampionske trke u ligi i dalje ume da deluje kao da će joj se svet srušiti posle jedne greške. To nije pitanje kvaliteta, nego glave. A glava se na ovom nivou često meri jednako kao i talenat.

Nova garnitura koja je ušla nije se posebno proslavila. Saka je bio iznenađujuće tih. Imao je par trenutaka kada deluje da će krenuti, da će povući i otvoriti stranu, ali to nije bilo ni približno dovoljno da promeni ritam utakmice. I zato se opet vraćamo na istu priču: Đokeres mora da igra, i mora da dobija loptu. Kakva god da je tekma, upravo ovakvi mečevi deluju kao stvoreni za njega da pokaže snagu, tvrdoglavost i potrebu da pobedi svog čuvara. Ako ga vezni red ne vidi na vreme, džaba i želja i duel i rad bez lopte.

Ni Zubimendi nije izgledao kao čovek koji potpuno kontroliše sredinu. Deluje da je u blagom padu forme, a Arsenalu na toj zoni i dalje fali neko ko će, kada igra stane, jednostavno da preore teren i vrati ravnotežu. Naravno, lako je pričati sa tribine i preko ekrana, gde smo svi treneri svetske klase. Ali neke stvari se jednostavno vide, čak i kad ne želiš da ih vidiš.

Na kraju, ovim rezultatom Arsenal može da bude zadovoljan. Ali da je dovoljno, nije. Mikel Arteta je posle meča govorio da ima mnogo pozitivnih stvari, ali je bio jasan i u ljutnji zbog poništenog penala nad Ezeom, uz osećaj da je upravo tu dvomeč mogao drugačije da se zaljulja. I tu je verovatno cela istina ove večeri: Arsenal je ostao živ, Arsenal vraća priču u London, ali je ostao i utisak da je moglo više.

To ipak nije mali kapital pred revanš.

Sada se pogled okreće ka vikendu i novoj prepreci u ligi. Arsenal će ponovo morati da pronađe dovoljno svežine i dovoljno glave da uradi ono što navijači čekaju već predugo: da iskoristi slabijeg protivnika, spusti ručnu i napadne bez stida, onako kako ume kada zaista pusti nogu. Jer ono što sledi traži i bodove i golove i samopouzdanje.

Ako želiš da ovakvi izveštaji i uvertire stignu čim izađu, subscribe opcija sada tiho čeka na sajtu, bez vikanja i bez smaranja.

Pratite sa nama ovaj uzbudljiv finiš preostalih takmičenja. Ako je Madrid bio test izdržljivosti, London će biti ispit hrabrosti.

Autor: B.