Još jedna pobeda do titule. Jedan korner doneo je tri boda i Arsenal je uradio ono najvažnije, iako je sve opet izgledalo mnogo teže nego što je iko želeo. Kao za inat, baš onako kako smo najavljivali da je Siti ranije gurao svoje mečeve do minimalne pobede, tako je i Arsenal sada morao da žvaće jednu utakmicu koju je na papiru trebalo da učini mirnijom i lakšom.

Ali Arsenal očigledno ne ume bez straha ni u utakmicama koje deluju kao lakše. Uvek se nađe način da se od meča napravi nervozna priča, puna stegnutih nogu, sitnih grešaka i onog poznatog osećaja da jedan gol ne znači ništa dok ne padne poslednji zvižduk.

Opet Viktor na klupi, opet mešanje karata i opet onaj osećaj da si navikao na to, a svejedno se iznova iznenadiš kada vidiš početni papir. Nije da Arsenal nije imao svoje šanse. Trosar je opet iz svog poznatog koleno-fazona mogao do gola, ali mu se ovoga puta isprečila stativa. Bilo je i drugih momenata u kojima se činilo da će se utakmica prelomiti ranije, ali ta sigurnost nikako nije htela da siđe na teren.

Na kraju je presudio Kai Havertz. Jeste danas bio strelac, jeste opet ispao džoker kako stvari stoje, ali povreda je ostavila trag. Tromiji je, manje pristupačan, ne izgleda kao čovek koji može da nosi napad kroz ceo haos kao ranije, ali i takav je bio dovoljan da upiše ono što vredi tri boda. A u ovoj fazi sezone to je valuta koja se jedina priznaje.

Ako ćemo pošteno, danas sam i ja tu da se slave tri boda, ali ono što je Odegaard radio tokom dobrog dela utakmice više je tema za ozbiljnu analizu nego za prosto slavlje. Dečko je vrhunski inteligentan, vidi stvari koje drugi ne vide i ima sve da bude najjači plejmejker, ali uvek postoji to jedno „ali“. Voli da vuče loptu, voli da ti se nabije u lice i tek onda doda, kao da mu je nekad važnije da izmisli još jedan potez nego da igru učini tečnijom. Ta dodatna pipkanja lopte baš bodu oči, pogotovo kada pored sebe ima Ezea koji sve rešava u dva dodira.

Ukratko: teško, očekivano, ružno i napeto. Kako drugačije i opisati meč kada titula stoji na dohvat ruke, ali svaki sledeći pas izgleda kao da sa sobom nosi još po kilogram tereta.

Viktor je ušao pred kraj i opet se videlo da ume da zagrize, da uplasi odbranu i da borbom odmah digne temperaturu. Naravno, dođu i one njegove greške kada pokuša da prođe kroz trojicu kao da sam može da pomeri celu liniju, ali to je delom i cena što ulazi na malo vremena pa želi da uradi sve odjednom. Ipak, publika to prepoznaje. Svaki duel, svaki sprint, svaka lopta koju juri kao da mu život zavisi od nje, dočekuju se sve jačim aplauzom. Polako ga prihvataju, i to zasluženo. Borio se i onda kada lopte nije bilo dovoljno.

Negde se već vrte i podaci da kao napadač ima najmanje kontakata s loptom, a prvi je strelac ekipe. Dovoljno govori i o njemu i o tome koliko ga tim ponekad kasno vidi. A on opet grebe ka površini, suv, gladan i zaljubljen u ovo što radi.

Možda je moglo više. Možda je moglo bolje. Ali tri boda su tu i to se videlo i na licima igrača. Njima je možda delovalo dovoljno, ali nama navijačima srce opet samo što nije puklo, jer se film iz prošlih sezona vraća čim vidiš da je rezultat samo 1:0. Znaš da jedan gol ne znači ništa dok sat ne stane.

Sada pogled ide ka Sitiju. Čeka ih tvrdo gostovanje, i ako izvuku samo bod, Arsenal je i matematički šampion. Ali nema razloga da se sada prebrzo leti. Uzeta su tri boda, ide odmor, pa navijanje za Brentford, a onda i poslednji korak protiv Kristal Palasa u završnom kolu.

I tu opet nema mesta za romantiku oko tuđih motiva. Priča se već o bonusima, o Ezeu, o tome kako će Palas pristupiti svemu, ali Premijer liga ne radi tako. Svako igra. Tako i Arsenal mora u sledeći meč sa sto odsto snage i nikako drugačije. Ovakva šansa da je sve do tebe retko se nudi.

Srećno, momci. Još jedna.

Autor: B.